Jelena Valkaj: Biti uvijek na početku/ Od legende kroz zbilju do legende
Organizatori: Graditeljska škola Čakovec i Centar za kulturu Čakovec
Trajanje: 23.1. – 17.2.2020.
Tekst: Emilija Kovač
Djetinjstvo: vrijeme bajke
Jelena Valkaj je osoba koja prostor svoga dosega ispunja entuzijastičnim/strastvenim djelovanjem. Životu postavi cilj – dugoročno, ali jasno – pa ga uporno ostvaruje dio po dio. Nije nestrpljiva ni brzopleta – život su procesi, a oni traju koliko traju. Njena je velika ljubav zemlja – kao materijal i kao životno opredjeljenje.
Osjećaj za zemlju imala je oduvijek: odnjegovala ga je uz baku i djeda po majci s kojima je živjela na imanju s mnogo životinja, ljudi i svakodnevnoga rada. Ta je baka u život unijela čaroliju legendom o štrigovskom zmaju koji spava pod zemljom: glava mu je ispod crkve sv. Jeronima, a rep ispod crkve sv. Magdalene. To je dobar zmaj (u Jeleninom emotivnom inventaru nema mjesta za negativno) kojem se Jelena kreativno vratila u aktualnom dijelu života te ga s cijelom obitelji ugrađuje u zbilju stvarajući Zmajev vrt na Zmajevom bregu.
Odvajanje od bake i djeda ulaz je u svijet obaveza, odgovornosti u prisutnosti strogih i radišnih roditelja. Kreativnost i potrebu da cijeli život istražuje naslijedila je od oca inovatora, koji ju je uputio u svijet vizualnosti i pratio njen napredak. Svoju je potrebu i umijeće da kreira osvijestila i doživjela kao životni izazov tijekom obrazovanja na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu, gdje je završila studijske grupe Likovni odgoj i Razredna nastava.
Dotad sve je bila igra.
Zrelost: živjeti je raditi, raditi je istraživati, istraživati je napredovati
Nakon završenog likovnog studija, od 1964. godine Jelena radi u O.Š. Macinec kao likovni pedagog. Organizirala je likovnu radionicu u svom stanu, te je tako nastalim dječjim radovima (zidovi panoi, mozaike, kaširane lutke iz dječjih bajki) uspjela dobro opremiti školu… Budući da je jako je voljela taj posao, tražila je načina da se dalje obrazuje i usavršava. Samoinicijativno je subotama u svoje slobodno vrijeme odlazila u Zagreb na radionice likovne kulture, a tijekom tjedna u lončarsku radionicu g. Lesjaka u Čakovcu.
Zbog oskudnih uvjeta života mijenja radno mjesto: 1968. god. odlazi u Štrigovu, no tu ne dobiva obećano mjesto nastavnika likovnog odgoja nego razrednu nastavu, zbog čega se trebala doškolovati – studij razredne nastave završava 1971. god. Uz osnovno poučavanje organizirala je dodatne satove likovnog odgoja kao izvannastavne aktivnosti, što su djeca s radošću prihvatila. Radovima kreiranim u tim radionicama uredili su svoju školu (područna škola u Železnoj Gori), tako da je proglašena najljepšom u Međimurju. Raditi s djecom uzrasta od 1. do 4. razreda, i to u kombiniranom odjeljenju, bilo je izuzetno zahtjevno i naporno, a najteže od svega padalo joj je što se materija, zadaci, problemi stalno ponavljaju. Uz takav se angažman prilično iscrpila te je napustila prosvjetu. Osjećala je potrebu za vlastitim likovnim izražavanjem koji joj intenzivan angažman u školi nije omogućavao.
Od 1988. do 1996. godine traje period stvaralačkog studioznog rada samo na keramici, uz stalno usavršavanje u stručnim seminarima u zemlji i inozemstvu. Jelena razlikuje dvije faze svoga kreativnog rada u keramici: 1.) izrada keramičkoga nakita; 2.) izrada unikatnih predmeta za ambijentalnu dekoraciju.
Na izložbe u Radencima (galerija Radin, 1988. godina) prepoznata je osebujnost, estetska i tehnološka izvrsnost njena rada, što je rezultiralo ponudom za posao dizajnerice u tvornici keramike Opekarna Ptuj, koju je prihvatila. Radila je suvenirnu sitnu plastiku i dekorativne predmete u punoj kreativnoj slobodi i u svom ateljeu.
Taj je period izuzetno dinamičan, obilježen stalnim istraživanjem, suradnjom s umjetnicima, mnogo izložbi na kojima je dobivala priznanja za svoj originalni nakit i dekorativne objekte, uz mnogo danonoćnog rada.
Na izložbi Grand Prix Mediteranee u Napulju 1990. nagrađena j trećom nagradom te postaje članica Accademia d’ Europa, a 1992. također u Napulju, na izložbi Grand Prix Mediteranee etoiles d’Europa, kolekcijom unikatnih broševa osvaja drugu nagradu.
Njen je nakit prihvaćen kao suvenir za izložbu Secesija u Hrvatskoj (MUO Zagreb, 2003.), a MMČ povjerio joj je 2014. izradu originalnih muzejskih suvenira, replika muzejske građe. Suradnja s MMČ 2017. rezultirala je obimnom Jeleninom donacijom unikatnog nakita.
Godine u Graditeljskoj
Rad u GŠČ ostvarenje je sna. Osjećaj atmosfere u razredu intenzivno joj je nedostajao svih deset godina samostalnog angažmana. Zbog toga je povratak u razred doživjela izuzetno emotivno. Odjel likovne umjetnosti i dizajna u GŠČ započeo je školske godine 1996./7. Kad se odjel osnivao, pozvao ju je tadašnji ravnatelj dipl. ing. arh. Zoran Pazman i za taj je zahtjevan posao Jelena bila spremna. Ponuđeni su dobri uvjet rada (svijetli prostori, kabinet, nadasve srdačni ljudi, od kojih posebice ističe najbližeg suradnika, ak. slikara-grafičara Slobodana Benkovića), koje je ipak stalno trebalo nadograđivati (u početku je, npr., keramička peć bila instalirana u učionici te se palila tek nakon nastave, kad su učenici otišli kući, a uz to nedostajale su neke jako važne tehnološke jedinice, npr. kabina za glaziranje, sušenje…).
Odjel je u školskoj godini 2006./7. preseljen u nadograđene školske radionice, gdje je uređen prostor za dekorativne tehnike, kola, glaziranje, za tehniku rakua… jedino je nedostajao prostor za sušenje.
Za potrebe specifične tehnologije obrade gline izrađen je namještaj po nacrtima preuzetim iz srodnih njemačkih škola, koje su isprobale različite koncepte opreme i potvrdile njegovu valjanost. Namještaj je izrađen vlastitim snagama, u školskoj stolarskoj radionici, no, nažalost, stjecajem okolnosti nije sačuvan.
Najteži dio posla bio je rad na profiliranju nastavnog plana i programa. Ministarstvo je dalo samo načelne smjernice, a sve ostalo rezultat je traganja prve postave predavača. Istraživanje na terenu, kontakti s institucijama i obrtnicima te proučavanje literature doveli su ih do željenih rješenja. Temeljna je ideja bila – biti svoji, ne kopirati nego istaknuti svoje specifičnosti. Smisao i razlog postojanja još jednog takvog smjera, uz postojeće u Zagrebu, Bedekovčini, Splitu, Puli, Rijeci, jest u tome da se pokaže nešto specifično, tj. da se gradi na lokalnim prednostima Međimurja i škole kao cjeline.
Da bi u nastavnom procesu motivirala učenike, Jelena je maksimalno individualizirala program – za svakog je učenika postavljala prilagođene zadatke, omogućila kreativnu slobodu i pomno pratila razvoj, vodeći o svakom učeniku dosje. U radu osnovni joj je način bila pohvala, poticanje, jačanje samopouzdanja. Intenzivno je radila na osobnoj pripremi kako bi se mogla u potpunosti posvetiti učenikovu doživljaju/izricanju teme. Dobrim planiranjem i racionaliziranjem vremena (dovršavanjem rada u okviru radnoga tjedna) izbjegavali su se tehnološki problemi(produživanjem vremena izrade glina se rasušuje, a time se smanjuje kvaliteta proizvoda).
Da bi izbjegla prazan hod i bila inspirativna učenicima, „hvatala“ je ideje u letu: uz njen jastuk stajala je bilježnica u koju je marno upisivala zamisli u kojem god trenutku da se pojave. Vlastiti rad u to je vrijeme došao u drugi plan, ali ju je rad s učenicima duboko ispunjavao.
Nikad nije ponavljala zadatke. Svake je godine osmišljavala nove projekte nastojeći njima obuhvatiti sve segmente rada u školi. Tijekom godina učenici su upoznavali keramiku Grčke, Afrike, Japana, Kine, Maja, Vučedola te u nizu tehnika oblikovali svoje interpretacije stečenog iskustva.
Izuzetnom pogodnošću smatra mogućnost stalnog educiranja profesora proučavanjem literature (škola je bila pretplaćena na strane stručne časopise iz Grčke, Engleske, Njemačke) te sudjelovanjem u radionicama u zemlji i svijetu. Održavala se redovita suradnja sa školama srodnih profila u Mađarskoj, Finskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Latviji, Italiji. Poticajno, ali neprimjenjivo, bilo je iskustvo Nizozemske, u kojoj je škola keramike podržavana stipendijama i ugovorima tvornica, koje su školama osiguravale potrebni materijal. Odjel GŠČ-a cijeli je taj posao, drugdje osiguran sustavom, odradio sam, što je bilo posebno zahtjevno i ljudski i financijski.
Postignuća za pamćenje: osobni izbor
Rad u klupama praćen je posjetom izložbi tako da su se učenici upoznavali s recentnom produkcijom ponuđenom u Grazu, Beču, Veneciji, Zagrebu. Obrazovno i motivacijski posebno su važne bile izložbe na kojima su izlagali učenici. Osjećaj samopotvrđivanja, osobne vrijednosti, iskustvo izloženosti oku i sudu publike neprocjenjivi su u oblikovanju osobe. Također su važna sudjelovanja na natjecanjima, gdje su naši učenici redovito postizali zapažene uspjehe: iz godine u godinu osvajali su generacijske nagrade te zapaženi plasman u radnom natjecateljskom dijelu.
U školi su nerijetko gostovali predavači iz drugih škola, koji su došli prenijeti svoje iskustvo i učiti na našim primjerima.
Posebni je trenutak bila 1997., godina prve izložbe. Usprkos tome što se radilo samo s jednom peći, uhodao se dobar ritam rada pa se tijekom godine uspjela stvoriti dovoljna količina radova za prvu izložbu, koja je organizirana u holu škole. Kvalitativni skok dogodio se iduće godine, kad je izložba postavljena u CZK, gdje je predstavljeno petstotinjak radova. Uz izložbu učeničkih radova organizirana je i izložba radova voditelja Odjela (Valkaj, Benković, Pazman).
Potreba za inovativnim izražavanjem na specifičan se način realizirala 2000. godine velikim i zahtjevnim projektom Glinenoga bala. To je bila svečanost ideja, suradnje i kreativnost. Jelena svjedoči da je ideja nastala prilikom povratka s jedne od stručnih ekskurzija u Nizozemsku: na završnom sastanku pojavio se umjetnik-keramičar, obložen glinom. Isticao se u masi prikladno svečano dotjeranih sudionika, što se Jelene snažno dojmilo. Razvila je ideju o manifestaciji u znaku gline. Na Glineni bal izuzetno je ponosna: to je njena je originalna zamisao i, kaže Jelena, „nema šanse da to itko porekne.“ U razvoju ideje i njenom ostvarenju sudjelovali su svi kolege, posebno prof. Kristina Horvat-Blažinović te mr. Ljubomir Levačić aktivirajući različite prostore: otvoreni prostor grada, CZK, Muzej.
Osobitosti rada u Graditeljskoj
Osobitost Likovnog odjela GŠČ bila je u tome što su objedinjene interne mogućnosti i lokalna tradicija. Budući da je Međimurje poznato po pučkom keramičarskom umijeću, istraživao se potencijal terena: lončarske radionice (lončarija Magdalenić), inventar MMČ-a, a posebno je važno bilo povezivanje s postojećim radionicama u školi (zidarska, tesarska, ličilačka…) te njihovim kapacitetom znanja i vještina, tako je dioopreme proizveden kao dio strukovne praktične nastave.
Radovi su se pekli na otvorenom te u bačvama, što je davalo specifičnost cijeloj okolini danima je aromatizirajući mirisom na sušeno meso. „Pečenje u otvorenom prostoru drugdje se nije radilo,“ kaže Jelena, „no mi smo to mogli zbog naših specifičnih uvjeta – dislociranosti škole u nerezidencijalni dio grada“.
Na tragu oslanjanja na lokalne pogodnosti, ostvarena je i zanimljiva suradnja s Ciglanom Eko Međimurje u Šenkovcu. U sklopu njihovih pogona učenici su radili na tvornički proizvedenim elementima pretvarajući ih svojim intervencijama u individualizirane skulpture. U okviru škole oblikovana je konceptualna instalacija Grad sastavljena od slijepljenih ciglarskih elemenata, a tako stvoren konstrukt oslikavanjem je definirala grupa učenika vođena prof. Benkovićem.
Obrazovanje i samoobrazovanje Jelena je uvijek držala temeljem privatnog i profesionalnog napredovanja te je tako dolazila do sasvim osobnih rješenja i u tehnologiji i u dizajnu. Oblikovala je vlastitu metodu rada s učenicima, koja se potvrdila kao vrlo uspješna. Polazna je pretpostavka njena metodološkog pristupa iscrpno i temeljito pripremanje i nastavnika i učenika. Tijekom rada preispituje se svaka etapa uz momentano upozoravanje učenika na pogreške. Nakon dovršetka provodi se grupno ili individualno estetsko vrednovanje, čime se razvijaju učeničke valorizacijske kompetencije.
Posebno je ponosna na originalne tehnike obrade gline do koje je došla dugotrajnim istraživanjem i usavršavanjem radom na internacionalnim radionicama. U svoj je rad, i rad s učenicima, uvela poseban način glaziranja kojem je u trag ušla prilikom rada na umjetničkoj koloniji u Slovačkoj 2002. godine. Naročitom kombinacijom oksida dobiva se specifična glazura koja, nekolikostrukim nanošenjem u finim slojevima, proizvodi posebne efekte.
Rezime: Umjetnička keramika – spoj lijepog i funkcionalnog
Najvećim profesionalnim postignućem Jelena smatra rad s učenicima: “Ja sam ipak prvenstveno likovni pedagog.“ Važno je imati ideje, obrazovati i odgajati, a sve se to integrira u nastavnom procesu, na što ju je posebno usmjerilo pedagoško školovanje. Dekorativna keramika spoj je ljepote, kvalitete i funkcionalnosti – svemu je tome nastojala poučiti svoje učenike. Jelena kaže: „Ja sam dugo učila da shvatim do koje se granice može ići da proizvod ne bude kič, a da bude dopadljiv. Spoj lijepog i funkcionalnog formula je za izradu dobrog keramičkog proizvoda, bio on suvenir ili uporabni predmet, svejedno. Ekstremno umjetnički proizvod teško je prodati pa treba znati naći dobru ravnotežu.“
Drži da je odjel Likovne umjetnosti i dizajna GŠČ utemeljen promišljeno i kvalitetno, njegova su temeljna opredjeljenja neupitna, no nužna su osuvremenjenja. Dizajn uvelike ovisi o tržištu te je stalno potrebno osluškivati bilo vremena i njegovih potreba u estetskom i tehnološkom smislu. Traganje za dobrim rješenjima stalnim usavršavanjem put je koji svjedoči svojim životom. Mnogo rada, mnogo učenja recept je za produktivan i sadržajan život koji se onda, ako se dogode sretni trenuci i dodiri s kompetentnim osobama, može prepoznati i označiti uspješnim.
Pozitivna su i inspirativna svjedočenja učenika. Ksenija Mezga, primjerice, rekla je da satovi keramike „nikad nisu monotoni. Na njima se ističe kreativnost“, a Igor Srnec „ Lijepo je stvarati nešto iz ‘ničega’“.
Zmajev vrt na Zmajevom bregu: pretvaranje legende u zbilju
Poslije rada u GŠČ-u Jelena se posvetila vlastitoj keramičkoj radionici i njenoj tržišnoj održivosti.
Najvećim životnim postignućem smatra održavanje obitelji na okupu te predavanje svojeg iskustva i radionica novim generacijama. Uz svesrdnu pomoć, razumijevanje i angažman obitelji, radi na ideji o uređenju Zmajevog brijega sa Zmajevim vrtom u Železnoj Gori, vraćajući se tako bakinoj legendi, koja ju je začarala u djetinjstvu. Život se zaokružuje i predaje dalje. U održavanju, nadograđivanju i kreaciji životnog okoliša i sadržaja suradnik joj je sin Kristijan, zaljubljenik u drveće, koji okolni prostor transformira u arboretum, te snaha Ivana, koja preuzima keramičku radionicu.
Jelena kaže: „Keramika je zahtjevna i skupa, lijepa i raznovrsna. Nemoguće je živjeti toliko da se iscrpe mogućnosti koje pruža. Ja sam uvijek na početku.“
1943. Železna Gora, Međimurje; završila je studij likovne umjetnosti na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu 1964. godine. Radila je kao likovni pedagog u osnovnoj školi te usporedo razvijala vlastiti likovni izričaj u keramici. Svoje umijeće usavršavala je kao dizajner keramike u Ptuju (OPTE). Od 1996. radila je u GŠČ na Odjelu za dizajn keramike, koji je i utemeljila. Izlagala je samostalno i na skupnim izložbama u domovini i inozemstvu. Radovi su joj nagrađeni 1990. i 1992. god. u Napulju na međunarodnoj izložbi keramike, gdje je postala članicom ugledne Accademia d’ Europa. Više godina bila je članica Kerameikon-a (hrvatske udruge za promicanje keramike). MMČ 2016. darovala izbor iz svog opusa unikatnog keramičkog nakita i dekorativnih posuda. (Jelena Valkaj: Unikatna keramika; Katalog donacije, MMČ, Čakovec, 2017.).
