VISIT ČAKOVEC

Turistička zajednica grada Čakovca

Za vas trenutno preuređujemo stranicu. Hvala na razumijevanju!

Mjesto događanja: Multimedijalna dvorana Riznice Međimurja, Trg Republike 7, 40000 Čakovec
Vrijeme trajanja izložbe: 29.6. – 14.7. 2023.
Otvorenje: četvrtak, 29. 6. 2023. u 18.00 h
Kustos izložbe: Dunja Horvat Weitner


Izložba je dio programa „13. umjetničke kolonije u Štrigovi“. Ovogodišnja tema izložbe je suradnja među umjetnicima koja prikazuje autorske radove scenografa Žorža Draušnika viđene kroz objektiv fotografa Mire Martinića. Fotografije s trinaest različitih kazališnih predstava pružaju uvid u artistički senzibilitet obojice autora, koji više od dvadeset godina surađuju na brojnim kulturnim projektima, a jednako toliko se i privatno poznaju i druže. Upoznali su se na likovnoj koloniji u Hrvatskoj Kostajnici 2000. godine preko zajedničkog prijatelja, slikara Davorina Radića, koji je s Draušnikom i nekolicinom drugih slikara nedugo prije toga osnovao umjetničku grupu Contra. Otprilike se tada Martinić uključio u rad grupe i postao njezin službeni fotograf, a suradnja s Draušnikom s godinama se proširila i izvan okvira Contre pa dvojac i danas uspješno surađuje na realizacijama brojnih koncerata, izložbi, predstava, likovnih monografija i kataloga.

Miro Martinić je rođen 1967. godine u Zagrebu. Svoju ljubav prema fotografiji otkrio je još kao dječak, a cijeli svoj radni vijek proveo je kao samostalni profesionalni fotograf. Snima promotivne materijale za brojne domaće tvrtke, dokumentira razne manifestacije, bavi se i portretnom fotografijom i fotografijom hrane, a osobito se profilirao kao fotograf arhitekture. Osim primijenjene fotografije, bavi se i umjetničkom fotografijom, ponajviše intimističkog predznaka, u kojoj prednjače motivi iz prirode, ali nije mu strano ni bilježenje zanimljivih scena iz svakodnevnog života grada, koji u Martinićevu oku uvijek teče po mjeri čovjeka. Majstor je detalja pa na fotografijama često punu pažnju posvećuje samo jednom izoliranom motivu. S druge strane, privlače ga i totali pejzažnih vizura, smireni i snoviti, koji slave tihu ljepotu i postojanost prirode. Veliku ulogu u njegovu izričaju igra trenutak te često snima spontano, bez namještanja. Martinićeva fotografija odraz je njegove osobnosti, opuštene, suradljive i nježne, a njegova djela odišu osjećajem prirodne ravnoteže, harmonije i blagostanja. U profesionalnim angažmanima maksimalno je posvećen zadovoljstvu naručitelja, a osobne preferencije nenametljivo stavlja u službu zadatka.

Drugi dio tandema čini Žorž Draušnik (Zagreb, 1965.), glazbenik i scenograf, urednik knjiga, pokretač i organizator, go-getter, čovjek neiscrpne energije koja pomiruje i kreativno i operativno djelovanje. U dvadesetak godina bavljenja scenografijom Draušnik je dobio brojna priznanja struke, a njegove predstave igrale su ne samo na domaćim pozornicama nego i u zemljama regije te u Albaniji, Portugalu i Velikoj Britaniji. Njegov put prema scenografiji započeo je kombinacijom rada u orkestru HNK u Zagrebu i interesom za likovnu umjetnost, a zanat je učio iz svih mu dostupnih izvora: od scenografa koji su radili u HNK, od majstora u radionicama kazališta, od velikih svjetskih uzora kao i iz literature. Prema vlastitim riječima, nema posebnih uzora, nego svoj rad smatra produktom učenja i iskustva te proučavanja dramaturškog predloška i – unutar tehničkih i financijskih mogućnosti – odgovaranja na zahtjeve koje predložak postavlja.

Draušnikove scenografije mogu se opisati kao minimalističke, s manjim brojem rekvizita koji gotovo da imaju simboličku funkciju: puni su značenja kako bi efikasno odredili prostor u kojem se scena odigrava. Evidentan je i njegov razvijen osjećaj za prostor pozornice, jasno definiran arhitektonskim elementima koji su često modularni i višenamjenski. Pozornica kod Draušnika prije svega mora biti funkcionalna pa je namjerno čini prozračnom kako bi ostavio dovoljno prostora za kretanje izvođača, a dodatno je oblikuje maštovitim osvjetljenjem, izraženim kolorizmom (kada to odgovara zahtjevima predstave) te snažnim smislom za ritam. Njegov istančan osjećaj za cjelinu navodi ga da tijesno surađuje s dizajnerom svjetla i kostimografom u izgradnji vizualno atraktivnih i koherentnih scenskih slika.

Od petnaest scenografija pokazanih na izložbi, svaka ima specifičnu atmosferu ovisno za kakav je komad rađena. Tako je, primjerice, Bastien i Bastienne (2022.) lepršava ljubavna opera postavljena u veseli ambijent intenzivnih boja. Dnevnik Anne Frank (2020.) sušta je pak suprotnost prethodnoj. U njoj tamna, gotovo prazna pozornica na kojoj centralno mjesto zauzima ormar istovremeno sugerira samoću i tragediju Anine sudbine i nedvosmisleno aludira na skučenost života u zatočeništvu. Predstava za djecu Puž (2016.) scenografski je u potpunosti zasnovana na ingeniozno konstruiranom modularnom spiralnom elementu koji asocira na puževu kućicu, a tijekom predstave se preslaguje u stubište, šumsku vegetaciju ili učionicu sa stolom i stolcem. Konačno, balet Proces (2009.), baziran na sumornu Kafkinu djelu, ozbiljan je komad koji propituje duševna stanja čovjeka pa je i pozornica do maksimuma ogoljena i zatamnjena. Nosioci predstave su plesači, čiji bijeli kostimi snažno kontrastiraju s okolnom tamom, te svjetlo i dimni efekti, koji potenciraju mističan ton predstave. Već ovih nekoliko primjera zorno pokazuju koliko je Draušnik svestran i inventivan scenograf i koliko tankoćutno proučava djela na kojima radi, stavljajući se potpuno u službu literarnog predloška.

Gledano iz pozicije fotografa, snimanje kazališnih predstava predstavlja posebnu poslasticu, ali i posebnu odgovornost. S jedne strane, scenski prizor sam je po sebi visoko estetizirana umjetnička činjenica koja pruža bezbroj mogućnosti za okidanje dobrih fotografija. S druge strane, iako aranžirana, predstava po svojoj prirodi nije statična, nego se ponaša kao pokretna trodimenzionalna slika koja u svakom trenutku otvara drukčiji pogled na scenu. Stoga se Martinićevo umijeće ogleda u sposobnosti da u stvarnom vremenu odluči na koji će način pristupiti događajima na sceni i koji će neponovljivi trenutak predstave, kao svojevrsnu sliku u slici, „uhvatiti“ i ovjekovječiti za budućnost. Njegova je najveća odgovornost da predstavu efektno prenese u fotografski medij vodeći se ne samo osobnim afinitetima nego i pravilima struke. Osim što prati glumačke izvedbe, on pomno razmatra i kompoziciju, osvjetljenje, kutove i druge tehničke aspekte kako bi istaknuo željeni narativ ili emocije. Pritom mu scenografija služi kao vizualni temelj: njezine boje, teksture, linije i atmosfera tvore podlogu za ukupni vizualni dojam fotografije, u čijem centru uvijek stoje glumci kao nezamjenjivi stupovi kazališne umjetnosti. Vidljivo je to, primjerice, u njegovim skladnim i simetričnim totalima pozornice, krupnim planovima ekspresivnih glumačkih interpretacija, koloristički upečatljivim detaljima ili grupnim snimcima u kojima tijela plesača razigravaju ukupnu površinu fotografije.

Naravno, scenograf Draušnik i fotograf Martinić ovdje su neizbježno povezani. Oni rade zajedno kako bi ispričali priču, izazvali emocije ili prenijeli poruku gledatelju. Odnos između scenografa i fotografa je odnos suradnje i međusobnog utjecaja: scenograf postavlja pozornicu i utječe na raspoloženje i estetiku fotografije, dok fotograf bilježi i interpretira scenografiju, oživljava je u dvodimenzionalnom mediju i stvara kohezivno vizualno iskustvo koje zaokuplja i osvaja gledatelja. Svaki od njih u svoj rad unosi vlastiti genij i vlastitu viziju, a njihova suradnja – učvršćena prijateljstvom, razumijevanjem i ljubavi prema lijepom – daleko je više od zbroja svojih dijelova.

Dunja Horvat Weitner

 

Izložba fotografija “Slika u slici” – Žorž Draušnik i Miro Martinić

Mjesto događanja: Multimedijalna dvorana Riznice Međimurja, Trg Republike 7, 40000 Čakovec
Vrijeme trajanja izložbe: 29.6. – 14.7. 2023.
Otvorenje: četvrtak, 29. 6. 2023. u 18.00 h
Kustos izložbe: Dunja Horvat Weitner


Izložba je dio programa „13. umjetničke kolonije u Štrigovi“. Ovogodišnja tema izložbe je suradnja među umjetnicima koja prikazuje autorske radove scenografa Žorža Draušnika viđene kroz objektiv fotografa Mire Martinića. Fotografije s trinaest različitih kazališnih predstava pružaju uvid u artistički senzibilitet obojice autora, koji više od dvadeset godina surađuju na brojnim kulturnim projektima, a jednako toliko se i privatno poznaju i druže. Upoznali su se na likovnoj koloniji u Hrvatskoj Kostajnici 2000. godine preko zajedničkog prijatelja, slikara Davorina Radića, koji je s Draušnikom i nekolicinom drugih slikara nedugo prije toga osnovao umjetničku grupu Contra. Otprilike se tada Martinić uključio u rad grupe i postao njezin službeni fotograf, a suradnja s Draušnikom s godinama se proširila i izvan okvira Contre pa dvojac i danas uspješno surađuje na realizacijama brojnih koncerata, izložbi, predstava, likovnih monografija i kataloga.

Miro Martinić je rođen 1967. godine u Zagrebu. Svoju ljubav prema fotografiji otkrio je još kao dječak, a cijeli svoj radni vijek proveo je kao samostalni profesionalni fotograf. Snima promotivne materijale za brojne domaće tvrtke, dokumentira razne manifestacije, bavi se i portretnom fotografijom i fotografijom hrane, a osobito se profilirao kao fotograf arhitekture. Osim primijenjene fotografije, bavi se i umjetničkom fotografijom, ponajviše intimističkog predznaka, u kojoj prednjače motivi iz prirode, ali nije mu strano ni bilježenje zanimljivih scena iz svakodnevnog života grada, koji u Martinićevu oku uvijek teče po mjeri čovjeka. Majstor je detalja pa na fotografijama često punu pažnju posvećuje samo jednom izoliranom motivu. S druge strane, privlače ga i totali pejzažnih vizura, smireni i snoviti, koji slave tihu ljepotu i postojanost prirode. Veliku ulogu u njegovu izričaju igra trenutak te često snima spontano, bez namještanja. Martinićeva fotografija odraz je njegove osobnosti, opuštene, suradljive i nježne, a njegova djela odišu osjećajem prirodne ravnoteže, harmonije i blagostanja. U profesionalnim angažmanima maksimalno je posvećen zadovoljstvu naručitelja, a osobne preferencije nenametljivo stavlja u službu zadatka.

Drugi dio tandema čini Žorž Draušnik (Zagreb, 1965.), glazbenik i scenograf, urednik knjiga, pokretač i organizator, go-getter, čovjek neiscrpne energije koja pomiruje i kreativno i operativno djelovanje. U dvadesetak godina bavljenja scenografijom Draušnik je dobio brojna priznanja struke, a njegove predstave igrale su ne samo na domaćim pozornicama nego i u zemljama regije te u Albaniji, Portugalu i Velikoj Britaniji. Njegov put prema scenografiji započeo je kombinacijom rada u orkestru HNK u Zagrebu i interesom za likovnu umjetnost, a zanat je učio iz svih mu dostupnih izvora: od scenografa koji su radili u HNK, od majstora u radionicama kazališta, od velikih svjetskih uzora kao i iz literature. Prema vlastitim riječima, nema posebnih uzora, nego svoj rad smatra produktom učenja i iskustva te proučavanja dramaturškog predloška i – unutar tehničkih i financijskih mogućnosti – odgovaranja na zahtjeve koje predložak postavlja.

Draušnikove scenografije mogu se opisati kao minimalističke, s manjim brojem rekvizita koji gotovo da imaju simboličku funkciju: puni su značenja kako bi efikasno odredili prostor u kojem se scena odigrava. Evidentan je i njegov razvijen osjećaj za prostor pozornice, jasno definiran arhitektonskim elementima koji su često modularni i višenamjenski. Pozornica kod Draušnika prije svega mora biti funkcionalna pa je namjerno čini prozračnom kako bi ostavio dovoljno prostora za kretanje izvođača, a dodatno je oblikuje maštovitim osvjetljenjem, izraženim kolorizmom (kada to odgovara zahtjevima predstave) te snažnim smislom za ritam. Njegov istančan osjećaj za cjelinu navodi ga da tijesno surađuje s dizajnerom svjetla i kostimografom u izgradnji vizualno atraktivnih i koherentnih scenskih slika.

Od petnaest scenografija pokazanih na izložbi, svaka ima specifičnu atmosferu ovisno za kakav je komad rađena. Tako je, primjerice, Bastien i Bastienne (2022.) lepršava ljubavna opera postavljena u veseli ambijent intenzivnih boja. Dnevnik Anne Frank (2020.) sušta je pak suprotnost prethodnoj. U njoj tamna, gotovo prazna pozornica na kojoj centralno mjesto zauzima ormar istovremeno sugerira samoću i tragediju Anine sudbine i nedvosmisleno aludira na skučenost života u zatočeništvu. Predstava za djecu Puž (2016.) scenografski je u potpunosti zasnovana na ingeniozno konstruiranom modularnom spiralnom elementu koji asocira na puževu kućicu, a tijekom predstave se preslaguje u stubište, šumsku vegetaciju ili učionicu sa stolom i stolcem. Konačno, balet Proces (2009.), baziran na sumornu Kafkinu djelu, ozbiljan je komad koji propituje duševna stanja čovjeka pa je i pozornica do maksimuma ogoljena i zatamnjena. Nosioci predstave su plesači, čiji bijeli kostimi snažno kontrastiraju s okolnom tamom, te svjetlo i dimni efekti, koji potenciraju mističan ton predstave. Već ovih nekoliko primjera zorno pokazuju koliko je Draušnik svestran i inventivan scenograf i koliko tankoćutno proučava djela na kojima radi, stavljajući se potpuno u službu literarnog predloška.

Gledano iz pozicije fotografa, snimanje kazališnih predstava predstavlja posebnu poslasticu, ali i posebnu odgovornost. S jedne strane, scenski prizor sam je po sebi visoko estetizirana umjetnička činjenica koja pruža bezbroj mogućnosti za okidanje dobrih fotografija. S druge strane, iako aranžirana, predstava po svojoj prirodi nije statična, nego se ponaša kao pokretna trodimenzionalna slika koja u svakom trenutku otvara drukčiji pogled na scenu. Stoga se Martinićevo umijeće ogleda u sposobnosti da u stvarnom vremenu odluči na koji će način pristupiti događajima na sceni i koji će neponovljivi trenutak predstave, kao svojevrsnu sliku u slici, „uhvatiti“ i ovjekovječiti za budućnost. Njegova je najveća odgovornost da predstavu efektno prenese u fotografski medij vodeći se ne samo osobnim afinitetima nego i pravilima struke. Osim što prati glumačke izvedbe, on pomno razmatra i kompoziciju, osvjetljenje, kutove i druge tehničke aspekte kako bi istaknuo željeni narativ ili emocije. Pritom mu scenografija služi kao vizualni temelj: njezine boje, teksture, linije i atmosfera tvore podlogu za ukupni vizualni dojam fotografije, u čijem centru uvijek stoje glumci kao nezamjenjivi stupovi kazališne umjetnosti. Vidljivo je to, primjerice, u njegovim skladnim i simetričnim totalima pozornice, krupnim planovima ekspresivnih glumačkih interpretacija, koloristički upečatljivim detaljima ili grupnim snimcima u kojima tijela plesača razigravaju ukupnu površinu fotografije.

Naravno, scenograf Draušnik i fotograf Martinić ovdje su neizbježno povezani. Oni rade zajedno kako bi ispričali priču, izazvali emocije ili prenijeli poruku gledatelju. Odnos između scenografa i fotografa je odnos suradnje i međusobnog utjecaja: scenograf postavlja pozornicu i utječe na raspoloženje i estetiku fotografije, dok fotograf bilježi i interpretira scenografiju, oživljava je u dvodimenzionalnom mediju i stvara kohezivno vizualno iskustvo koje zaokuplja i osvaja gledatelja. Svaki od njih u svoj rad unosi vlastiti genij i vlastitu viziju, a njihova suradnja – učvršćena prijateljstvom, razumijevanjem i ljubavi prema lijepom – daleko je više od zbroja svojih dijelova.

Dunja Horvat Weitner